Partija demokratske unije (PYD) – ogranak PKK-a osnovan 2003. godine – uz pomoć njene oružane milicije (YPG) iskoristila je sirijski rat da nasiljem, ubistvima i protjerivanjem političkih rivala (Kurda) kao i drugih etničkih grupa ostvari “monopol” na pridjev “kurdski”, koji se onda volšebno pretvara u imenicu “Kurdi”, na teritorijama koje im je prepustio Bašar al-Asad
Iako sam agnostik, nadam se i želim da postoji specijalno mjesto u Džehennemu za novinare i političare (redoslijed namjeran) koji upotrebljavaju riječ “Kurdi” kao sinonim za Radničku partiju Kurdistana (PKK) i ogranke te terorističke organizacije. Kako antiteroristička akcija turske armije i Slobodne sirijske armije (FSA) u Afrinu napreduje, a napreduje sporo upravo zato što se ogromna pažnja, po cijenu vlastitih žrtava, poklanja sigurnosti civila, tako je više kandidata za to specijalno mjesto u Džehennemu.
Nisam primijetio da su mediji i/ili političari ikada đuture sve Kolumbijce izjednačavali s Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC) – uz stanovite razlike sličnim narkokartelom poput PKK-a – ili sve Baskijce s ETA-om ili Irce s IRA-om itd. Očigledno da druge etnonacionalističke terorističke organizacije nisu imale / nemaju tu privilegiju da budu izjednačene s narodom koji pretendiraju predstavljati. Dakle, riječ je o jedinstvenom fenomenu u zapadnim (uključujući balkanske) medijima i nespornom uspjehu PKK propagande.
SARADNJA S ISIL-OM
Partija demokratske unije (PYD) – ogranak PKK-a osnovan 2003. godine – uz pomoć njene oružane milicije (YPG) iskoristila je sirijski rat da nasiljem (a kako drugačije?), ubistvima i protjerivanjem političkih rivala (Kurda) kao i drugih etničkih grupa ostvari “monopol” na pridjev “kurdski”, koji se onda volšebno pretvara u imenicu “Kurdi”, na teritorijama koje im je prepustio Bašar al-Asad.
“Priča o YPG-u nije samo priča o PKK-u pod drugim imenom. Ona uključuje i druge glavne igrače o kojima bi Vlada Amerike radije šutjela – prije svega, oficire Iranske revolucionarne garde i sirijski režim Bašara al-Asada”, napisao je Roy Gutman u februaru prošle godine u magazinu The Nation. Ironično, iako je isključivo o YPG-u, tekst nosi naslov Da li su sirijski Kurdi počinili zločine?” (Have the Syrian Kurds Committed War Crimes?). Urednici nisu pročitali tekst koji upravo govori o distinkciji Kurda i YPG-a ili? “To je priča o vlasti koja je hapsila, mučila i protjerivala suparničke političke vođe, ugušila nezavisne medije i prijetila smrću novinarima, koja regrutira silom pod prijetnjom oružja i sistematski protjeruje u pokušaju da ‘kurdificira’ tradicionalno arapske gradove”, piše dobitnik Pulitzerove nagrade za izvještavanje iz Bosne i Hercegovine 1993. godine.
Gutman dalje opisuje kako je YPG u mnogo slučajeva sarađivao s ISIL-om, koji bi automobilima bombama savladao, zapravo, glavne njihove protivnike – sirijske pobunjenike – zauzeo uporišta SFA da bi ih nešto kasnije predao YPG-u bez borbe. Kao primjere navodi Tel Hamis i Husseiniyu u provinciji Hasakah, uz napomenu da nisu jedini.
“Kada je ISIL u jesen 2014. godine napao Kobane, što je privuklo zračne napade SAD‑a koji su ubili oko 2.000 ISIL-ovih boraca, situacija je bila potpuno obrnuta. Prema izjavama bivših stanovnika, YPG je prepustio položaje na obodu Kobanea bez borbe, naređujući stanovnicima spremnim da brane svoja sela da ih napuste”, razbija Gutman jedan od osnovnih mitova izgrađenih oko ušminkanog PKK-a. Uzgred, grad Kobane zove se u originalu Ayn al-‘Arab – u prijevodu: “izvor Arapa”.
Sada se u Afrinu saradnja YPG-a i ISIL-a obnavlja, ali se ovog puta bore rame uz rame protiv turske armije i FSA-e. Sličan se sličnom raduje…
Američki ulazak u “teatar rata” i još jedno prešminkavanje YPG-a u tzv. Sirijske demokratske snage (SDF) – koje “niti su sirijske, niti demokratske, niti snage” (© Robert Fisk) – dodatno je pomutilo vezu PKK-PYD-YPG zapadnim konzumentima vijesti.
KRIMINALNI KULT
Pokušaj da se PYD / YPG predstave kao odvojeni / samostalni od PKK-a patetičan je. Dovoljno je uzeti statut PYD-a i vidjeti da slijedi ideologiju “apoizma” (po Abdullahu Öcalanu zvanom Apo, osnivaču i lideru PKK-a), šta god taj “apoizam” bio, prihvata dotičnog kao lidera, te zapravo priznaje tzv. Kongra-Gel, opet izmišljotinu PKK-a – Konferenciju naroda (množina) Kurdistana – kao svoje “zakonodavno tijelo”. Možda treba naglasiti da je Kongra-Gel tijelo koje nijedna druga kurdska politička partija, bez obzira na geografiju, osim ogranaka PKK-a ne priznaje. Naime, to je dovoljan dokaz da je PYD podređen PKK-u.
O prvoj dužnosti člana partije “ponositi se povezanošću s vrijednostima lidera Abdullaha Öcalana” ne vrijedi govoriti, ali lijepo ilustrira manijakalnost tog terorističkog kulta, o pomenutim “ vrijednostima” ne bih. Također, ne bih o kadrovskim rješenjima veterana PKK-a, ustvari komande YPG-a, jer to bi imenima opteretilo ovaj već skraćenicama opterećen tekst, koje čitalac teško pamti, a brzo zaboravlja. No, riječ je o istim ljudima.
Zamlate koje bi možda potegle onu (bedastu) “jednom je čovjeku terorista, drugom čovjeku borac za slobodu” pitao bih da li to važi i za kriminalce, odnosno može li se parafrazirati “jednom je čovjeku kriminalac, drugom čovjeku državnik”?
U studiji rađenoj za Evropski parlament Spona kriminal-teror u Evropi: veze između terorističkih i grupa organiziranog kriminala u Evropskoj uniji (Europe’s Crime-Terror Nexus: Links between terrorist and organised crime groups in the European Union) iz 2012. godine navodi se činjenica da se PKK bavi iznudama, pljačkama, švercom oružja i trgovinom narkoticima i ljudima. No, to je opće mjesto izvještaja tog tipa. Najzanimljivije u toj EP studiji jeste sljedeće: “Analiza etnonacionalističkih skupina koje su koristile organizirani kriminal kao izvor finansiranja i koje pokazuju nevoljkost da prestanu terorističku retoriku čak i nakon što su postignuti mirovni sporazumi i prekid vatre potencijalni su kandidati za kategoriju ‘transformaciju’ spone. ETA i PKK, naprimjer, mogu se promatrati kao terorističke organizacije koje koriste fasadu političkih motiva za skrivanje kriminalnih aktivnosti.”
U novembru će biti 40 godina od osnivanja PKK-a. Svijet, a pogotovo Turska, izmijenjeni su do neprepoznatljivosti. Iako je PKK pokazao izuzetnu prilagodljivost i ideološko “meandriranje” kako bi ostao na sceni, četiri decenije sasvim je dovoljno da se izgubi (politički) cilj. Međutim, ono što ga je zaista održalo jeste (organizirani) kriminal.
To što su sirijski rat i američko igranje regijom oživjeli ambicije terorističko‑kriminalnog kulta jeste, zapravo, nesreća za Kurde. Gutman u svom tekstu navodi da je, bježeći od prisilne regrutacije i političke represije grupe koja insistira na jednopartijskoj državi, 200 hiljada Kurda prebjeglo u Tursku, a 300 hiljada u irački Kurdistan. “Ako bi YPG otvorio granicu, pola stanovništva pod njihovom kontrolom bi pobjeglo”, citira zvaničnika iračkog Kurdistana, što objašnjava prisilne regrutacije i regrutaciju djece.
Odvratno je takvu organizaciju polirati u očima javnosti. Predstavljati je imenom naroda koji je mnogo propatio (i nastavlja patiti) upravo njenim djelovanjem jeste beščašće. Ako se zna činjenica da njen vrhovni lider (Apo) jedva natuca kurmandži, jezik većine turskih Kurda (što je “samo” jedna od četiriju međusobno nerazumljivih varijanti), koji je počeo učiti kasnih devedesetih prošlog stoljeća u Damasku, cijela stvar dobija i tragikomičan element – lider “svih Kurda” tečno govori jedino turski.
Priželjkujem ono specijalno mjesto u Džehennemu za sve koji upotrebljavaju riječ “Kurdi” kao sinonim za PKK, najviše zbog mojih prijatelja i poznanika, Kurda, koji nisu ni teroristi ni kriminalci.
Source: stav.ba
Add Comment